Ali ta priča bija-
še proturječna i puna praznina jer je*

Meso je meso
u plastiku omotano
pokriveno pamukom
je meso užitak
a iz mesa je misao

Meso je mali baldahin
koji pro forme stoji
nad krevetima mladih djevojaka
jer su u “takvoj fazi”

Pred mesom
svi su ideali
jalovi

Ako kažemo da vjerujemo mesu
onda vjerujemo u prirodu
i dosljedni smo misli
naših predaka

Ako vjerujemo mesu
sigurni smo u sferičnost Zemlje,
u Sol i, bez pretjerivanja, u maslinu

Kao što rekosmo povodom prethodne izložbe, funkcija nadzornih snimaka isključivo je indicijska i instrumentalna – smisao nije intrinzičan slici nego ovisi isključivo o nekom izvanjskome događajnom kontekstu. Slika nadzorne kamere ne stoji na interpretativnoj dispoziciji – ne može je se tumačiti jer ništa ne skriva, jer nije niti najmanje dvoznačna, pa je se stoga i može koristi u svrhu dokazivanja djela ili nedjela koje postoji ili ne postoji neovisno o njoj. Mogli bismo usput primijetiti da je takva upotreba slike dominantna u našoj hipermedijaliziranoj svakodnevici: slike se prvenstveno koriste indicijski, troše kao sredstvo proizvodnje permanentnog skandala, čemu valja pribrojiti i zahtjev za sveopćom transparentnošću; unatoč moralnosti nakane, istina često nije istovjetna očevidnosti već upravo suprotno, rezultat je kritičkog tumačenja prividno očitih stvari.

U tom smislu, potez Olega Šurana zapravo je estetički klasičan, pa i staromodan u dobrom smislu riječi: u nadzornu snimku on unosi tajnu koju ona sama po sebi nema. To čini tako da u samome izložbenom prostoru ostavlja transportne kutije u kojima se nalaze njegovi radovi. Budući da se prostor Paviljona trenutačno ne koristi, svejedno je ima li ih doista ondje ili nema – kutije pretpostavljaju mogućnost djela, znak su prostorne i vremenske prisutnosti koja obvezuje na pažnju, traži koji trenutak proveden u koncentraciji i promišljanju. Dakle, temeljem očitoga se ništa ne može zaključiti. Potrebno je tumačiti, domišljati.

Kako, dakle, radovi koji bi se trebali nalaziti u kutijama izgledaju, nikada nećemo doznati. Šuran, međutim, nudi stanovite naznake, trailere u vidu crteža, fotografija i lirskog teksta, koje gledatelju podastire u vidu popratnog materijala na internetu. Činjenica da u kutije nikada nećemo moći zaviriti, otvara spekulativni prostor, odnosno naglašava iluzionističku klauzulu umjetničkog djela – ono suštinski podrazumijeva gnoseološku varku, ovakvo ili onakvo fingiranje kao uvjet vlastitoga smisla. Budući da je tome tako, da je umjetničko djelo prvenstveno stvar umišljaja – res ficta, a ne posljedica stvarnih odnosa, Šuranova intervencija može slobodno imati poetički karakter fantastične propozicije: možemo se praviti kao da se u kutijama nalaze čudovišta koja se hrane ljudskim mesom, na primjer, a da sve skupa na kraju ipak ima nekoga smisla, i to dubljeg no što bi to bilo da smo pretpostavili neki realniji, ali banalniji sadržaj.

Priča koja bi se prema svemu tome mogla ispričati proturječna je i puna praznina no, kao što već rekosmo, upravo takva i treba biti da bi se u nju mogao učitati neki smisao, da bi je se moglo interpretirati. Na temelju znanja iz opće kulture tako bismo mogli konfabulirati sljedeće: čudovišnim, himeričnim bićima koja se skrivaju u Šuranovim kutijama prauzor bi mogao biti antički Minotaur. Poznato je da se on hranio isključivo mesom – obroci mu nisu trebali biti česti, ali su morali biti mladi i lijepi – jednom godišnje namirio bi se s po sedam pristalih djevojaka i momaka, koji su mu Atenjani isporučivali kao žrtvu. Minotaur je prebivao u labirintu ispod Minosove palače, daleko od svjetla dana; vidio ga nije nitko, ali su svi znali da je ondje. Njegovu simboliku (barem u kontekstu zapadnoga civilizacijskog kruga) nije odveć teško dokučiti: Minotaur je utjelovljenje društveno nedopuštene i mračne želje, seksualne gladi i drugih agresivnih poriva koje racionalni um potiskuje duboko, u zakučaste zone podsvijesti. Minotaur tako figurira kao konstitutivna pretpostavka ne samo prosječno prilagođena psihičkog ustroja, već i svake koliko-toliko funkcionalne društvene strukture – naličje vladavine koju predstavlja raskošna Minosova palača, uvijek je podzemlje s čudovištem. Čudovišta treba, naravno, povremeno hraniti; želja potrebuje fetiše, predmete koji je mogu predstavljati, a time i posredno zadovoljiti. Predočene roza stvarčice takvi su objekti – privlačne nepoznanice u koje je nemoguće proniknuti, ali koje dobro nadomještaju pravu, sočnu i putenu Stvar.

Ovdje ćemo se zaustaviti s pripovijedanjem i domišljanjem, barem za sada. Kutije koje je Oleg Šuran postavio u prostor Paviljona posjetitelj može razgledati na internetu te, uz nekoliko predloženih trailera, dati mašti na volju. Njihova je svrha da mogu podnijeti dosta toga: može se slobodno pomisliti i štogod neprilično, nepristojno ili nekorektno. Kao što posredno i sam naziv izložbe sugerira, one funkcioniraju kao rupe u koje se mogu izgovarati razne tajne, poput one o caru Trajanu. Ali, to je već neka druga priča.

Ivana Mance

  • Italo Calvino, Il barone rampante, 1957. (Barun penjač, prev. Mladen Machiedo, Karmen Milačić 1965. [1982., 2018.])